Sad kad je smotra službeno zatvorena, napokon smijem reći šta me do suza ganulo prije nekoliko dana. Kao članovi PR tima SSZ-a (Splitskog skautskog zbora) bili smo u posjetu jednom od 5 splitskih odreda i fotkali njihov predivni logorski krug. I tako ja šetam i razgledam okolo tražeći još neki detaljić zanimljiv za fotkanje, a ispred mene se pojavi mali mićun od svojih 7 godina (po mojoj slobodnoj procjeni). Ništa čudno za izviđačku smotru, reći ćete. Ali ćete priznati i da je čudno da sa sobom nosi (da ne kažem vuče) alatku koja je teška skoro kao pola njega. Pitam ja njega, više iz brige nego iz radoznalosti, gdje on to nosi i zašto mu treba, a on odgovara da je upravo krenuo dovršiti radove u Tajnom skrovištu poletaraca! Nakon više od 10 dana kampovanja na 35+ stepeni, suze zacakle lakše nego inače, ali se tu uspijem suzdržati. Kažem mu da su on i njegova ekipica super cool i da smo mi veliki baš dosadni i da uopšte nemamo tajna skrovišta. Na to mi mali drugar, po splitski “polić”, odgovara da mi može pokazati njihovo skrovište, ali da nikom ne smijem reći gdje se nalazi. Dajem časnu izviđačku riječ, a on dodaje da ne smijem reći nikom osim poletarcima. Dakle, svi poletarci, odakle god bili, su dobrodošli u njihovo tajno skrovište! Tu već nabacujem sunčani dodatak na naočale, jer su suze neminovne…
Dok mi brinemo hoćemo li uhvatiti sve zanimljivosti sa smotre i fotografijom ih pokušati prenijeti onima koji nisu tu, najzanimljiviji događaji odvijaju se negdje skriveni, u nekom šumarku, na šatorskom krilu sa tri čipsa i dvije čokoladice i grupicom poletaraca što u tome uživa…
Tad sam shvatila da se oni najbolji momenti nikad ne vide na slikama. Oni se dešavaju u paralelnom svemiru, u dječijim tajnim skrovištima, u njihovim predivnim maštovitim glavicama.
U skrovištu sam još saznala da se tu sakriju kad ih odrasli umore svojim dosadnim pričama i da tu imaju hrane dovoljno da prežive 24h. Zahvalila sam se na gostoprimstvu i obećala da ću čuvati njihovu tajnu, izašla na livadu, stala nasred nje i plakala. A plakala sam od čiste ljubavi i punoće. I opet se, hiljaditi put podsjetila zašto danju trpimo temperature od 35+, ose koje su odjednom postale invazivni svaštojedi i nigdje ti ne daju mira, muhe i komarce za koje je svaki opis suvišan; a noću nam je standard oblačenja za spavanje dva sloja odjeće + jakna, čisto da se nađe… Po hiljaditi put sam se uvjerila da vrijedi sve što radimo i da je sav trud minoran naspram onog što zauzvrat dobijemo i što se nikako, ni u kojem slučaju ne može opisati riječima ni dočarati fotografijama. Što je pak prilično ironično, s obzirom na činjenicu da sam smotru provela pokušavajući upravo to. Fotke svakako trebate pogledati, sve one koje vam dođu pod ruku, da steknete sliku o onome ko smo i šta radimo. Za sve više od toga, dajte svojoj djeci priliku da budu izviđači i da kroz njih živite djetinjstvo bez kraja. Svakom djetetu na ovom svijetu želim ovakve doživljaje i ovakve emocije nakon 15 dana kampovanja. Osim prljavog veša koji je neminovno zlo, svim našim izviđačkim kućama su ovog ljeta stigle nepregledne gomile pozitivnih emocija. Najveći problem je bio što nismo mogli biti na dva ili tri kampa istovremeno, ali je bila ogromna radost pratiti, barem online, kako divno teče život u svakome od njih. Najdragocjenije od svega bilo je upoznati sve te ljude koje je nemoguće opisati. Nema tih riječi…
Živjelo djetinjstvo i izviđaštvo, vječno utočište i raj za djecu svih nas, djecu u svima nama.
Dženita Vugdalić, volonterka ESS iz Zenice